Znamo, ne vole svi sirovu ribu – prva mi na pamet pada moja majka – ali postoji nešto u vezi sa sušijem što ja jako volim, i pretpostavljam da je to jedno od mojih omiljenih jela. Stoga mi nije bilo teško da se prihvatim izazova da naučim da ga spremam.
Prijavila sam se za čas kome je prisustvovalo još šest ljudi, a zajedno sa suši-majstorom He Čengom, bilo nas je osam. Svako je dobio sastojke, i na kraju časa, otišao kući sa kutijom pripremljenog sušija.
Postoje razne vrste sušija. Suši je pre svega, jelo sa pirinčem. Ostale varijante sirove ribe se zovu sašimi i one se jedu bez pirinča, sa soja sosom i vasabijem – zelenim japanskim renom. Mi smo bili na času na kom se uči kako se prave nigiri i maki, te ćemo o njima i pisati. Nećemo ulaziti u detalje japanskih naziva jer smatramo da je to za one koji žele da se udubljuju u temu. Takođe, o istorijatu možete pročitati na Internetu, gde Vikipedija ima dosta dobro objašnjen pojam.
Sečenje ribe je posebna priča. Više mi uopšte nije čudno što glavni kuvar njujorškog restorana Nobu ima set noževa za suši koji vredi 180 000 dolara. Oštrica mora biti bolja od brijača; pokret je brz i bez oklevanja. "Testerisanje" ribe je zabranjeno. Čeng pokazuje kako se sa dva prsta meri širina parčeta za nigiri i kako oštrim pokretom nož klizi kroz parče sirove tune.
Nigiri je vrsta sušija koja ima parče dimljenog lososa, račića, tune, jegulje i ostalih sastojaka na vrhu kvadra od pirinča. Neki od sastojaka su pričvršćeni malom trakom od alge, dok neki stoje sami. Uz malo truda, uskoro je pred nama ponosno stajala parada malih nigirija, svaki sa perjanicom od vasabija.
Maki rolne su bile malo teže. Na podlogu od bambusa se stavlja list presovanih algi, a potom i sloj pirinča, dovoljno debeo da se bambus ispod ne vidi. Na sredinu se stavljaju parčići lososa, avokado i mekani sir. Čeng nam je pokazao kako se treba čvrsto uviti u rolnu, potom iseći i uvaljati u riblju ikru začinjenu vasabijem.
Do kraja časa, već smo imalu punu kutiju sušija koji je pristojno izgledao – ako se izuzmu pojedini parčići koji su stajali malko nakrivo. Međutim, jednom kad je parče sušija u ustima, to više i nije tako bitno. Čeng nam je takođe pokazao kako da prepoznamo svežu ribu - izuzetno važno jer riba koja nije sveža može da uzrokuje razne neprijatnosti, koje sam i sama preživela posle posete jednom beogradskom suši-restoranu - gde ju je najbolje kupiti, kao i gde nabaviti ostale sastojke za suši.
Dva sata ovog zadovoljstva košta 60 funti. Ta cena je pristojna jer je u nju uračunat sav materijal, koji potom odnesete kući i pojedete, a ima više nego dovoljno za dve osobe. Čeng nam je takođe dao i broj svog mobilnog telefona, za slučaj da nas zadesi neka suši katastrofa. Verovatno ćemo ga posetiti ponovo, ali ovoga puta u njegovom restoranu.









